Thursday, May 31, 2012

Chapter III - Episode 2

Rapidorozi su nestali bez traga, ali je, srećom, Flaja našla lakše i brže nego što je očekivala. U selu Koi su joj rekli da je jahač bez svesti na čudnom konju dojahao koji dan pre njenog dolaska i da su se travari pobrinuli za njega. Našla ga je u jednoj omanjoj kolibi kako leži okružen svećama i vrčevima sa vodom, čajevima i napicima koji su čudno mirisali. Rekli su joj da se nije budio od kako je tu. Ubrzo se i sama sručila pored njega. Bila je izmorena od puta, pešačenja i sunca, a selo Koi nije bilo preterano blizu Orbaka.
Njoj nije trebalo dugo da se osvesti, ali Flaj je i dalje samo ležao. Je li ovo bio šesti, poslednji napad? Ako je verovati toj Moni, šesti gubitak svesti je i poslednji pred... Ne, sigurno nije. Flaj bi nešto rekao. Preduzeo bi nešto. Travar joj je rekao da se do sada nije susreo sa tako dugim gubitkom svesti i pokušao da je pripremi na najgore. Ostali meštani su je gledali sa sažaljenjem u očima. To ju je ljutilo. Preživeće on. Nije joj bilo jasno zašto su svi već od njega odustali.
Dani su bili dugi i prolazili sporo u tom selu. Bilo joj je dosadno i postala je razdražljiva, te je izbegavala da sa bilo kim razgovara. Spavala je kraj Flaja, a preko dana se njemu jadala. Nije joj bilo važno da li je čuje.
»Hajde, više, Flaj! Budi se!« govorila bi mu. »Ne probudiš li se sutra, ostaviću te u ovoj selendri!«
I tako je došlo sutra, i još jedno sutra, i još par, a ona ga nije ostavljala. Onda je počela da gubi nadu. Možda to jeste šesti put. Možda će se probuditi i napasti je. Počela je da spava sa sekirom pod pokrivačem. Morala je da bude pripremljena. Umalo ga nije ubila kada se konačno probudio i naglo skočio na noge.
»Polako, Džeks! Povredićeš se!« rekao joj je.
»Flaj!« viknula je i skočila mu u zagrljaj. »Kretenu jedan!«
»Gde smo mi ovo?«
»U Koiu.«
»Zar nismo pošli u Otipon?«
»Pošli smo, ali...«
Po njegovom izrazu lica, znala je da mu je bilo jasno šta je želela da kaže. »Koji je ovo put?«
»Četvrti.« rekao je mračno.
»Šta ćemo sada? Da nađemo Monu? Iako je susret sa njom poslednje što bi htela, ako bi ti to pomoglo...«
»Ne znam. Uostalom, kako bismo je našli?«
»Imali smo je u Orbaku. Flaj, kako si mogao da ćutiš? Zašto ništa nisi rekao?«
»Šta da pričam? Zar je to nešto čime se treba hvaliti? A i kakve sad veze ima? Nisam rekao i kraj. Ne mogu da vratim vreme.«
»Nije kraj. Ja želim da ti pomognem. Moram.«
»A kako to misliš da izvedeš?« Tugu u glasu nije uspeo da sakrije. »Možda... Možda ti je najpametnije da bežiš od mene... Dok se ne desi isto što i sa mojim starim.«
»Kada te nisam ostavila u ovom selu, neću nikad.«
Nasmejao se. »Možda da odemo na drugi kontinent?«
»Ne morate da idete tako daleko.« prekide ih glas travara koji je lečio Flaja. »Oprostite mi što se mešam, ali sam potrčao ovamo čim sam čuo glasove, te sam čuo o čemu pričate.«
»Taman posla. Puno ste nam pomogli. Dužni smo Vam.« Jelena se trudila da bude učtiva. Zasmetalo joj je što ih je prisluškivao, ali ovih dana joj je ionako sve smetalo.
»Koi jeste malo mesto, ali vesti nas ne zaobilaze kao što to čine putnici. Vatrena Kuga, tako je zovu, da. Boluju samo Vatrenokrvni. Nezgodna stvar. A svi su bili sigurni da je kralj Lamsen zatro svaki trag bolestima kada je opustošio ostale kontinente... Mogli biste da ih posetite, da, ali tamo, osim pustoši i zveri ne biste pronašli ništa. Ne treba vama kontinent, vama trebaju ljudi koji su na njemu živeli.«
»Ali oni su izumrli...« reče Flaj.
»Ah, izumrli. Izumrli kao bolesti, m? Malo je sigurnih stvari na ovom svetu, da, da. Vidite, postoji jedna jako interesantna priča o poslednjem kralju Zitarpa, malog, istočnog kontinenta. Taj kralj zvao se Etset i borio se protiv kralja Lamsena u Ratu Kontinenata i bio je poslednji koji je u tom ratu izgubio. Kada je Lamsenova vojska upala u dvorac kralja Etseta, ubila je i njega i njegovu porodicu i sve dvorjane koje je tamo zatekla. Ili tako bar kažu knjige iz istorije... Ali ovaj starac je čuo i nešto drugačiju priču. Vidite, kralj Lamsen je imao samo jednog sina, koji je bio oženjen i i sam imao jednog sina, koji je bio tek odojče kada se rat približio kraju. Njegova supruga bila je mlada i lepa, da. Najlepša žena u čitavom kraljevstvu, neki su govorili. I ta, druga, priča koju sam čuo kazuje da je ta devojka uspela da sa svojim sinom pobegne iz dvorca, prerušena u služavku, koja je, igrom slučaja, i sama imala odojče u tom trenutku. Hrabra princeza je pobegla do same obale mora gde je trebalo da je sačeka trgovački brod i odvede na neko ostrvo, daleko od kontinenata i njihovih ratova. Kako to uvek biva, neko je pričao previše i taj plan nije dugo ostao tajna. Kada je princeza stigla do luke, čekala ju je vojska kralja Lamsena. Devojku nisu posekli na licu mesta, već su je odveli jednom od generala kralja Lamsena. Bio je to niko drugi do general Balis.«
»Balis? Dezerter?!?« Jelena i Flaj rekoše gotovo u glas.
»Da, da. Dezerter. Dezerter koji je pobegao na jug i potražio utočište u Ans Griftu, među prognanicima i izdajnicima. A priča kaže da nije u Ans Grift otišao sam, već sa prelepom, mladom ženom i sinom. Ovaj travar zasigurno nije jedini koji je upoznat sa ovom pričom, a mlađana princeza sigurno nije jedina koja ja uspela da pobegne iz Zitarpa. Bilo je glasina o brodovima koji su napustili ostale kontinente i ukotvili se na ostrvima. Bilo je i glasina da su i mnogi brodovi sa ostvra pristigli u luke na jugu Masiva. Čekaju princa koji će vratiti život na Zitarp, Timerb i Mifon i posejati smrt na Loselar. Tako da, vidite... Nema potrebe da idete na druge krajeve sveta. Ukoliko tragate za davno izgubljenim mudrostima, one vas čekaju među glečerima u Ans Griftu.«



»I dalje mislim da je to loša ideja!« bila je uporna plavokosa devojka.
»Klia, to je jedina ideja!« Goran je bio još uporniji. Ako je od ikoga očekivao da ga spasi iz bezizlazne situacije, to je bila ona. Bila je i previše inteligentna. Kada je čula da je Goran nestao zajedno sa osumnjičenim za ubistvo kralja Rejnora, znala je koji će biti njegov sledeći korak.
»Nisam mogla da znam koji su tvoji razlozi, ali te poznajem dovoljno da u njih ne sumnjam!« objasnila mu je.
I sada im je čitav ProDef bio za vratom. Znao je da će njegovi postupci izazvati ozbiljne posledice u organizaciji, ali nije imao izbora. Sve zbog prokletog belog simbola. Umešao je i Kliu u sve to, a onaj nezahvalnik ga je ostavio da umre u Usamljenoj planini.
»Ja sam bila prva osoba kojoj su se obratili kada si nestao. Nekako sam izbegla prvu lavinu ispitivanja, ali sam znala da će pritisak biti sve jači i jači. Bila bih umešana i da nisam pošla za tobom. A i...«
»Nisi mogla da odoliš! Radoznalost će te ubiti jednog dana.«
»Htela sam da kažem kako si mi nedostajao.«
Samo te reči su mu davale snagu da ide napred i nađe onog izdajnika. ProDef je imao svoje metode. Još pri prvom susretu sa Angelusom, Goran je u njegovu kičmu smestio Lokatorku. Bila je to posebna magična čestica koju nije koristio niko van ProDefa. Angelus možda jeste bio lukav, ali ni Goran nije zaostajao za njim. Najsvetlija tačka u čitavoj priči je ta što je Klia sa sobom povela i Goranovog Rapidoroga.
»Dobro. Recimo da smo sigurni da taj Angelus ide u Faet. Mi ćemo svakako biti tamo pre njega, zahvaljujući Rapidorogu. Šta planiraš da uradiš kada ga sretneš?«
»Kako šta? Pa da ga pozdravim kako dolikuje.«



U krpama koje su joj dali da obuče izgledala je smešno. Njena stara odeća bila je uništena, tako da su i krpe bolja alternativa od golotinje, ali je i dalje sebi izgledala smešno. No, to je valjda bio Horćanski način odevanja i po njemu je zaključila da se nalazi u Hortu. Imala je sreće što ju je reka uopšte i negde izbacila. Udarac u granu joj je oduzeo svest, pa ni sama nije znala koliko je dugo plutala, ali ju je njen dar održao u životu. Nije bila Sirena i smotano je plivala, no mogla je da diše pod vodom, tako da se davljenja nije bojala. Bojala se da je možda postala nema, ili gluva pošto niko sa njom ni reč nije progovorio od kako se probudila u tom čudnom gradu na severu šuma. Obraćala se ljudima, ali oni kao da su je ignorisali. Donosili su joj vodu i hranu i čistu odeću, ali sa njom nisu razgovarali. Dozvoljavali su joj da se šeta, obilazi grad, slobodno se kreće svuda, tako da nije bila klasičan zatvorenik, ali joj nisu dozvoljavali da napusti grad. Ljudi na ulici su je izbegavali. Učtivo su je gledali, klimali glavama, smeškali se i ćutali.
Sam grad je bio drugačiji od bilo kog grada Centra Defore. Čula je priče o tome, ali joj je sve to delovalo nestvarno. Hort je bio poslednji grad na severu Masiva i nalazio se u istoj šumi u čijim se vrhovima nalazio Kiolot. Sve kuće i građevine bile su od drveta i grubog, krupnog kamena, a najviša građevina je i bila ogromna stena u koju su uklesane prostorije. Tamo nije smela da uđe i pretpostavila je da je to sedište Starešine Horta. Nije imala pojma ko bi to mogao biti. Ljudi su uglavnom nosili zelene, sive i braon, jednostavne tkanine koje su služile jedino da bi ogrnule i sakrile intimne delove tela, a ljudi su bili nešto tamnije puti nego u Centru i dosta visoki. Hort je bio veliki grad, ali ni približno veliki kao Baras, tako da je uspela da ga celog obiđe za vreme koje je provela u njemu.
Bojala se za Sanju. Plašila se onoga što je moglo da joj se dogodi. Delovala je jako uznemireno kada je napustila Hram Četiri Boga. Želela je da se vrati u Ispiu i izbavi je, ali je put od Horta do Ispie bio predugačak da ga pređe sama. Bila joj je potrebna pomoć. Ali koliko god da je molila, niko joj nije odgovarao. Možda je ne razumeju? Zar postoje ljudi u Defori koji govore drugim jezikom? Dosta stvari joj je padalo na pamet, a jedino je mogla da čeka i da se nada da će joj se neko uskoro obratiti.
Jednog dana tako i bi. U kolibu (u kojoj se prvi put probudila i u koju se uvek vraćala i prihvatila je kao svoju) joj je došao mladić kojeg je zvala Kiseli zbog toga što mu je lice uvek izgledalo kao da jede limun i dao joj znak rukom da pođe za njim. Odveo ju je u veliku stenu i ona shvati da su njene pretpostavke bile tačne i da verovatno tu obitava starešina. Unutra je stena izgledala impresivno. Dvorane i hodnici su bili savršenih oblika i prekriveni puzavicama i cvećem. Svuda unaokolo viđala je nasmejane, raspevane i razigrane devojke i velike i male životinje. Svetlost dana dopirala je unutra kroz ogromne otvore na plafonu, a u mračnijim hodnicima gorele su baklje. Kiseli ju je odveo do jedne ogromne odaje, a zatim se okrenuo i vratio putem kojim je došao. Kada je on napustio dvoranu, u nju uđoše dve povorke devojaka, jedna iz hodnika sa leve, a druga iz hodnika sa desne strane velike odaje. Dve povorke se zatim sretoše na sredini odaje i okrenuše ka Jovani. Par trenutaka su je nemo posmatrale, a zatim zapevaše u glas Jovani nepoznatu melodiju. Pesma je trajala neko vreme, a Jovana ih je posmatrala i slušala sa divljenjem. Kada su završile svoju pesmu, svaka do jedne spusti se i sede na pod. U tom, iz hodnika na suprotnoj strani od onoga iz kog je Jovana došla, u odaju kroči devojka kojoj je na ramenima, obmotana oko vrata ležala zmija. Ona se pope preko par stena na uzvišenje na tom kraju sobe, zatvori oči i obori glavu.
»Pokloni se!« iznenada rekoše devojke koje su sedele na sredini odaje, na šta se Jovana trgnu i nespretno pokloni.
»Pred«
»Tobom«
»Stoji«
»Blažena«
»Vihana«
»Gospodarica«
»Šume«
Te reči su devojke izgovorile naizmenično, svaka po jednu, što je samo dodatno zbunilo Jovanu jer je pogledom tražila onu koja je govorila.
»A ko stoji preda mnom?« progovori Vihana.
»Moje ime je... Jovana.«
»Ah, lepo ime.« Vihana zakorači i stade tik ispred Jovane, a onda poče da kruži oko nje. »Zaista dražesno izgledaš u našoj nošnji. Baš kao jedna od nas.«
Devojke se zakikotaše.
»Pa... Hvala.« Jovana pocrvene.
»Obično nam reka izbacuje mrtve zveri ili ljude. Ovoga puta nas je, izgleda, počastila.« Vihana je savijala glavu na stranu dok je govorila. Kratko je zurila u Jovanine oči, a zatim se naglim korakom vrati ka izdignutom stenju na jednom kraju dvorane. Kada je došla do devojaka koje su sedele na podu, one joj napraviše prolaz, pa se vratiše u prvobitne položaje. »Izvinjavam se što ranije nisam mogla da te ugostim. Hort je bio u žalosti...«
»Žalosti? Šta... Šta se dogodilo?« Jovana je jedva sastavljala rečenice i pored svih tih devojaka se osećala poput nekog malog deteta.
»Moja sestra... Premudra Fleta je napustila ravan života. U jednom od... vaših gradova.« Reč "vaših" je izgovorila gotovo sa gađenjem.
»Maestra Fleta? Ja... Nisam znala... Izuzetno mi je žao...«
»Žao? Jesi li je poznavala?«
»Pa... Ne. Ali...«
»Kako bi onda moglo da ti bude žao? Žališ li ti za svakim Eratovim stvorenjem koje izgubi život?« Šumski narodi su posebno veličali Erata, boga zemlje.
»Htela sam reći... Saosećam sa Vama. Nisam mislila ništa loše...«
»Svakako, svakako. Ah, izvinjavam se i zbog toga što niko nije razgovarao sa tobom. Znam da vas... strance to ume da uvredi. U Hortu niko ne sme da razgovara sa posetiocima dok to ne učinim ja, majka Horta.«
»To je... U redu je. Nisam zamerila.«
»Oh, izvrsno. No, Jovana. Reci mi... Kako ti se dopao Hort? Nadam se da ti neće teško pasti da provedeš još neko vreme ovde.«
Jovanu kao da neko ošinu posred lica. »Hort je... šarmantan. Ali kako to mislite da ostanem ovde? Ja moram... Moram da idem u Ispiu. Moja prijateljica... Treba joj pomoć! Ne mogu da ostanem ovde!«
Vihana nakrivi glavu i nasmeja se glasno. »Lepa, saosećajna, strpljiva i povrh svega požrtvovana! Sjajno ćeš se uklopiti sa devojkama ovde u Steni. Vidiš, u Steni žive samo devojke. Za muškarce ovde nema mesta...«
»Ali ja ne želim da ostanem!«
»Ali ja te nisam ni pitala želiš li. Ah, draga devojko. Bogovi su te poslali k meni s razlogom! Ko sam ja da odbijem njihov poklon? Navići ćeš se na šumu, Jovana. Volećeš je. Veruj mi. Uskoro će ti sve drugo delovati kao ružan san. A ko bi se još odrekao blaženstva zbog košmara?«


END OF EPISODE 2

Wednesday, May 30, 2012

Chapter III - Episode 1

Kratak je bio put od Barasa do grada Kiolota. Prošli su ga za manje od jednog dana. Sam grad se nije previše promenio od Nalimove prethodne posete, osim što se činilo da sada svuda ima mnogo više Vila nego ranije. Milena je to takođe primetila. Istoga trenutka kada su stigli u Kiolot, ona je otišla sa Anom da potraži Sofiju da porazgovara sa njom, između ostalog i o tome. Nalim je sa Majom, lejdi Kase, Frankom, Vesnikom i Fjelom stajao na istom mestu gde je stajao sa Stefanom kada su ranije bili tu. To je bio veliki drveni most blizu južnog ulaza u Kiolot sa kojeg se pogled pružao u nedogled, ka dalekom Severu. Vile su Zlatkovu kočiju, takođe, popele u Kiolot i smestile u manju drvenu kolibu blizu ulaza. Kočijaš Zlatko je odlučio da je očisti i odspava u njoj neko vreme.
»Jako smo blizu Štoka.« rekao je Nalim Maji kada ga je upitala zašto je zamišljen. »Ili bolje rečeno mestu gde se on nalazio...«
»Probaj da ne razmišljaš o tome. Lakše je tako.« odgovorila mu je, dok su Vesnika i Fjela glasno iskazivale svoju fasciniranost Vilama i njihovim plesom.
»Bar se one zabavljaju.« rekao je sa osmehom na usnama. »Hajde da pogledamo šta kaže mapa Odenisovog oca o Kiolotu!« Nalim otvori mapu i pronađe Kiolot na njoj. Kada ga je dodirnuo prstom iznad mape se stvori umanjeni prikaz Kiolota i čudan glas progovori:
»Kiolot. Šumsko carstvo, magijom sakriveno u krošnjama drveća. Prostire se čitavim severom Masiva, iznad severnih šumskih zemalja. Zbog svoje posebnosti, teorija Kiolota smatra se izolovanim carstvom i ima svog zasebnog vladara - caricu koja odgovara kralju Defore. Kiolot je jedino mesto u Defori u kom žive Vile i one su njegovi pretežni stanovnici. Vile ne poznaju agresiju, te se nikada ne mešaju u sukobe koji se odvijaju u ostatku kraljevstva. Šumski narodi koji žive na tlu, ispod Kiolota štite Kiolot od potencijalnih opasnosti kako bi se odužili Vilama za to što šumu održavaju zdravom. Grad Kiolot se nalazi na samom jugu carstva i u njemu se nalazi caričino sedište. On služi kao južni ulaz u carstvo. Pored ovog ulaza, postoji i ulaz na severu, u blizini grada Horta, na istoku kod grada Gehna, na zapadu kod sela Jola, kao i u samom srcu šume. Nije dovoljno samo naći ulaz u carstvo da bi se u njega i ušlo. Put do Kiolota je sakriven i mogu ga naći samo Vile i oni kojima vile daju posebnu sviralu.«
»Impresivno.« lejdi Kase se oglasi.
»Zaista. Ova mapa će nam definitivno koristiti na putovanju.« Maja zaključi.
»Umorio sam se od čekanja. Malo bih prošetao.« Franko progovori i pogleda Maju kao da pokušava nešto da joj poruči.
Maji je trebalo par trenutaka da to uoči. »Da! Da! I ja bih da prošetam. Mogli bismo zajedno.«
»Sjajno.« srećno će Franko.
»Oh, idite već jednom! Mi ćemo sačekati Anu i Milenu.« rekla je lejdi Kase.
Bilo je vrlo lako videti da između mladog slikara i Maje postoji nešto i svima je bio simpatičan način na koji se sve to odvijalo. Na putu do Kiolota koristili su jahali zajedno i koristili svaku moguću priliku da se izdvoje od ostalih. Srećom, put nije bio previše dugačak, a glavni put se pokazao sigurnim za putovanje. Nisu susreli nijednu zver o kojima su putnici u Barasu uveliko pričali. Smatrali su da su imali sreće. Nakon Kiolota, čekao ih je put do Otipona koji takođe nije bio preterano daleko. Put ih je dalje vodio na istok, u pravcu Piva, a to će biti pravi izazov. Do piva je više od dvadeset dana jahanja glavnim drumom. Nalim je bio ubeđen da niko od njih nije jahao toliko daleko, osim možda Zlatka.
»Dakle, ovde je pobegla od mene.« lejdi Kase iznenadi Nalima. »Posle svega što se zbilo u luci. Celim putem gotovo da nije progovorila sa mnom. Misliš li da će mi ikada oprostiti?«
»Videćemo.«, odgovori Nalim.


"Do sada se već sigurno oprostio od života." razmišljao je Angelus dok je sedeo u kolima neke zaprege okružen svinjama i prljavom decom. Ostavio je Gorana u Usamljenoj planini da umre i odlučio da putuje na zapad, u Faet, gde će se sresti sa ostalima i utvrditi šta će dalje. Čitava priča je trebalo da ima potpuno drugačiji kraj, ali je Goran sve izmenio. Čvor sudbine, svakako. Ali zašto? Šta ga je dalje čekalo? Za njega, život van ubijanja je već dugo bio nepoznanica. Ubistvo kralja Rejnora je trebalo da bude njegov poslednji zadatak. Izgleda da su bogovi ipak imali drugu ideju.
Put do Faeta je bio dug. Dokenu je izbegao. Taj grad je bio previše blizu Usamljenoj planini. Iako je pio sa Bunara Obnove, izubijani stranac u ritama bi svakako privukao pažnju na pogrešan način u tom gradu tako blizu mesta na kome je masakrirana kraljevska vojska. Zbog toga se odlučio za zaobilazan put. Zahvaljujući svom daru, brzo je otrčao do obližnjeg sela, gde se odmorio i skupio snagu za dalje. Trčati do Faeta bilo je nemoguće. Njegov dar je, kao i svi drugi, imao ograničenja. Mora je da pronađe drugo rešenje. Na njegovu sreću, jedan od seljana je objavio da kreće za Faet da odveze neke životinje, te je tu ponudu bez razmišljanja prihvatio. Nije mu bilo važno što je morao da putuje zajedno sa svinjama i trpi smrad, ali i galamu neke dece koju je seljanin vodio sa sobom. Ispostavilo se da galama i nije bila veliki problem. Par ledenih pogleda upućenih u pravcu tih derišta bilo je dovoljno da kod njih izazovu strah. Na smrad je već morao da se navikne.
Jako je dobro umeo da promeni narav i razgovara sa različitim ljudima na pravi način. Pred seljanima se predstavio kao ubog mladić kojeg su roditelji oterali iz Kedona i koji je odlučio da sreću okuša u Faetu, čuvaru Zapada. Napad Rahe u Kedonu je samo pomogao da probudi saosećanje kod ljudi prema mladiću koji je izgubio porodicu i sve što je imao. Uspeo je čak da pusti i po koju suzu u znak žalosti za izgubljenom porodicom. Niko nije želeo da odbije izmučenu dušu i sada je već bio prešao dobar deo puta od sela do Faeta. Zaprega se kretala sporije nego što bi se jahač mogao kretati, tako da se put malo produžio, ali Angelus nije mario zbog toga. Nikuda mu se nije žurilo, jer nije znao ni šta će ga čekati kad tamo stigne. A nešto ga jeste čekalo. U to nije bilo ni najmanje sumnje.


Izgubila je pojam o vremenu. Da li je tu bila danima, ili nedeljama nije mogla da odredi. Nekada joj se činilo da je oduvek tu u toj maloj, hladnoj, sivoj prostoriji bez prozora. Jedina svetlost dopirala je od para kružnih otvora u samom vrhu prostorije. Hranu su joj uredno donosili i, ruku na srce, nije bila nimalo loša, ali posetioce, osim njenog oca, nije imala.
Otac Gregorijan nije želeo da išta prepušta slučaju. Kako mu je Stefana jednom pobegla, ni u ludilu ne bi dozvolio da se to ponovi, tako da je Sanjicu zatvorio unutar samog hrama, blizu njegovih odaja. Ona sama nije znala šta on želi od nje, niti zašto je tu drži. Često ju je udarao. Govorio joj da je se stidi. Da mu je najveće prokletstvo što mu je kćer neko kao ona. Nju su te reči i više bolele od udaraca. Bila je upoznata sa tim da je on oduvek bio opsednut bogovima i Stvaraocem, pa ipak nije slutila da je opsesija išla do tih razmera. Na sve načine je pokušao da otkloni simbol Stvaraoca sa njenog dlana, no nijedan mu nije polazio za rukom. Kada ne bi uspeo u svojim malim ritualima, ošinuo bi je bičem po dlanu. Pokušao je čak da joj spali ruku svojim moćima, ali ju je simbol zaštitio. Magija Stvaraoca bila je višeg ranga od magije Bogova. Zato je se on i plašio. Ponekad se čudila zašto je još uvek među živima, a ponekad ju je to tešilo. Volela je da veruje kako je to zbog ljubavi koje njen otac, uprkos svemu, još uvek oseća prema njoj. To joj je ulivalo nadu. Iako tog čoveka gotovo da više nije prepoznavala.
Otac Gregorijan je uživao u svom svešteničkom pozivu i tako je bilo otkad ona zna za sebe. Voleo je da priča o Bogovima, da ljude usmerava ka putu vere, uživao je u propovedanju, čitao je stare spise i knjige o religiji... Bio je čovek venčan bogovima, njena majka je često govorila, dok je bila među živima. Nažalost, majku nije imala dugo uz sebe, a Gregorijan nije živeo sa njom u kolibi, već u hramu i dobar deo dana je bio odsutan. Otac joj je poslao jednu sveštenicu iz hrama da se stara o njoj dok ona nije odrasla dovoljno da sama vodi računa o sebi. On sam joj je povremeno donosio hranu iz hrama i neke knjige i ona je bila srećna zbog toga. Iako strog, bio je uvek nežan prema njoj. Ili je tako bilo jedno vreme... Jasno se sećala prvog puta kada je oca videla u drugačijem svetlu. Bila je tada tek mala devojčica, ali se svega jasno sećala. Bilo je to u vreme incidenta na kraljevom dvorcu u kome je kraljevska porodica izgubila život. Otac Gregorijan je bio pozvan na dvor da kruniše novog kralja. Sećala se kako je nervozno utrčao u kolibu nakon što se vratio u Ispiu, preturao po knjigama koje je tu čuvao i besno vikao nešto, a zamalo je i udario. Izgledao je kao neki stranac i ona u tim godinama nije mogla ni da nasluti šta je na njega moglo toliko da utiče. Prošlo je mnogo godina pre nego što je Sanjica sama shvatila da se njen otac tada prvi put susreo sa Senkom i Zabranjenom magijom i da je tada rođena njegova opsesija istom. Od toga trenutka, na dalje, kako je vreme odmicalo postajao je sve hladniji i hladniji. Pripisivala je to godinama i usamljenosti, ili se time samo tešila. Činilo joj se da se stvar dodatno pogoršala nakon još jedne njegove posete Barasu, ali je bilo verovatnije da je to proradila njena psiha. Bilo kako bilo, čovek kojeg je poznavala u detinjstvu i ovaj koji je danas drži zatočenu u ovoj sobi bile su dve različite osobe.
Pitala se šta se dogodilo sa Jovanom. Je li uopšte preživela? Da li ju je tražila? Odgovore nije imala od koga da dobije. Beg iz toga mesta bio je nemoguć. U velikom hramu vrata nisu postojala. Ona su stvarana. Sveštenici su bili jedini koji su umeli da ih otvaraju i jedini koji su umeli da se kreću po hramu. Što se njene ćelije tiče, bila je sigurna da se nalazi duboko u hramu gde su se isključivo vrhovni sveštenici kretali. To je sve značilo da je beg bio apsolutno nemoguć. Bila je prepuštena bogovima i njihovim najvernijim slugama.
Spavalo joj se, te je odlučila da legne da odmori. Ležaj joj je bio neugledan, ali udoban, te nije imala problema sa spavanjem. Nije joj bilo važno da li je noć ili dan, za nju oni više nisu postojali. Sanjala je da je ponovo u Orbaku suočena sa Rahom. Stajala je ukočena kao i ranije, ali ovoga puta njen simbol nije reagovao. Raha se obrušila na nju i tama ju je progutala. Nije videla ni Jovanu, ni grad, niti bilo šta drugo. plutala je u tami. Pokušala je da viče, ali glas ju je izdao. Ubrzo više nije mogla ni da se kreće, jer nije umela da kontroliše svoje pokrete. Prepustila se tami i klonula. A onda kao da od nekud začu glas:
»Sanja!«
»Ko je to?« upitala je.
»Sanja, vrati se! Probudi se!«
»Ne vidim Vas. Ko je to? Ne mogu...«
»Sanja!« glas je bio jači.
Otvorila je oči i naglim pokretom se uspravila u krevetu.
»Nemamo mnogo vremena! Polazi!«
»Ali ko...? Kako...?« Još uvek je bila sanjiva i nije razumela šta se dešavalo. Žena u plavoj odori ju je vukla kroz tamne hodnike i vrata sa kojih je kapala hladna voda.


»Ti si princeza.« stajala je ispred ogledala i to sebi ponavljala, ali reči kao da još uvek nisu dopirale do njenog mozga. »Ti si princeza. Tvoja majka je bila princeza. Nalim ti nije rođak. Ti nisi Er. Nisi Štočanka. Ti si princeza.«
Mina joj je rekla da princeza Sealia nije imala rođene, niti bilo kakve druge braće, te da Nalim nije mogao da joj bude ujak. To je bila izmišljotina kako bi cela priča bila uverljivija. Žigosanje je pokazalo da nije Er, već Ai. Jeste rođena u Štoku, ali nije pripadala tamo. Bar je to oduvek znala. I Nalim je to znao. Ali niko nije znao da je ona princeza. Je li to uopšte bilo važno? Porodica Rauč sada ima presto. Šestoro njih učestvuju u ritualu poslanja. Ona nije ništa.
»Ti nisi ništa, ti si princeza.« Mina joj je rekla. I jednog dana ćeš sedeti na prestolu. To ti obećavam.
To su bile gluposti. Čak i da sedi na prestolu, ona ne zna ništa o vladanju. Ne zna ništa ni o Defori. Jedva tek ponešto što je naučila na časovima na dvoru za koje se Mina tako vatreno zalagala. Sada joj je bilo jasno i zašto.
Zar je moguće da je sve što je mislila da zna o sebi bilo laž? Osećaj je pekao i pekao. Bilo je užasno. Iskopala je generalu oko zbog grada koji nije bio njen. Nasmejala ju je ta misao. Malo je ostalo stvari koje su je zasmejavale. Neke bi devojke bile srećne da saznaju ono što je ona saznala. Ona bi sada radije pobegla i vratila se u Štok na one glupe, dosadne zabave i žalila se kako želi da pobegne odatle.
»Ne možeš da pobegneš od toga.« govorila je Mina. »A ne možeš ni odavde. Još uvek si moj zarobljenik. Najbolje bi bilo da se navikneš na tu činjenicu što pre.«
Tog popodneva je, kao i svakog drugog, izašla u vrt da prošeta Roni. Njoj je govorila o svemu što ju je mučilo i tešilo ju je to što je znala što je Roni neće savetovati, kritikovati, pametovati... Niti će joj jednog dana doći sa nekom velikom istinom o njenom životu. »I ja te volim najviše na svetu zbog toga!« rekla je svojoj gazeli i zagrlila je. A onda je naišla na Minu.
»Dirljiva scena, zaista.«
»Ja bar još uvek mogu da volim.«
Žaoka je pogodila u centar. »Pripazi šta govoriš! Gubim strpljenje sa tobom.«
»Onda me oteraj odavde!«
Mina se zloćudno nasmeja. »Svojim rečima postižeš upravo suprotno. Dobijam želju da te zadržim zauvek!«
Njihov razgovor prekide jedna od služavki koja ih hitno pozva u sobu sa prestolom.
»Sobu sa prestolom?!? Šta to može da bude?« Stefana se pitala.
Kada su tamo stigli čekalo ih je iznenađenje. Pored prestola stajala je princeza Džilijan, najmlađa kćer kralja Rejnora. U sobi su bili još i svi Maestri, kao i predstavnik kraljeve vojske, tačnije onog ogranka koji je bio zadužen za obezbeđenje dvorca.
»Poštovani Maestri», poče Džilijan i prelete pogledom preko svih okupljenih, pa se zadrži na Stefaninom licu, »a i ostali. Kao što možete da vidite, vratila sam se u Baras.«
»Ovde ste uvek dobrodošli, princezo.« oglasi se Maestar Ludvig.
»Poštedite me učtivosti. Nisam došla ovde zbog toga. Došla sam po pravdu.«
»Nisam siguran da razumem o čemu govorite.« javi se otac Mateas.
»Onda dozvolite da Vam pojasnim. U mom odsustvu, na dvorcu se desio stravičan zločin. Neko se usudio da napadne jednog od Maestara kraljevog Veća! Maestra Fleta je... Stradala na tako stravičan način. Recite mi sada, je li njen ubica uhvaćen?«
Otac Mateas obori glavu, ali ne odgovori.
»Sve nas je pogodila smrt Maestre Flete, ali...« poče Maestar Estian, ali ga princeza prekide.
»O, sigurna sam da Vas je pogodila, poštovani Maestre. Ali verujte da nikoga od vas nije pogodila ni upola od onoga koliko je pogodila mene. Svi znate da mi je Maestra Fleta bila bliska prijateljica. Zbog toga se neću smiriti dok njen ubica ne bude uhvaćen i pravda zadovoljena.«
Njen glas je odzvanjao dvoranom. Stefanu prođe jeza. Osetila je da ne bi volela da ima Džilijan za neprijatelja.
»Ali Vaše veličanstvo! Vi imate mnogo važnijeg posla od ove istrage! Zar nije bolje da čitavu stvar prepustite nama?« upita otac Mateas.
»Zato što ste do sada toliko napredovali u njoj? Ne, oče, bojim se da to neće biti izvodljivo. Što se Poslanja tiče, ne brinite. Već sam osigurala dva od šest dragulja iz Štita i značajnu podršku naroda, tako da je samo pitanje vremena kada ću sedeti na ovom prestolu. Ipak, ne želim da sada popustim i napravim grešku, tako da ću se ovde zadržati samo kratko. Istragu neću sprovoditi ja lično, već neko za koga sam sigurna da će doći do istine po svaku cenu.«
Vrata prestone dvorane se otvoriše i u nju uđe krupan čovek u vojničkoj uniformi.
"Ne! Ne on!" pomisli Stefana.
»Istragu će na sebe preuzeti general Oviat.« objavi princeza Džilijan.


END OF EPISODE 1