Stefana
nije bila puno mlađa od nje. Možda samo koju godinu. I pored toga, Ana je imala
osećaj da danas za ruku drži dete. Verovatno su se roditelji ovako osećali kada
su želeli da svoju decu zaštite nevolja odraslih, koje ta nežna bića ne bi
mogla razumeti.
Ipak,
Stefana nije bila dete. Šta više, u ovom trenutku je zacelo bila odraslija od
svih njih zajedno. Izgubila je tako puno i prošla kroz toliko toga. Ako je i
postojala nevinost deteta u njoj, ovim je bila ubijena.
Njenu promenu je i sam
Nalim primetio. Šta li bi rekao da je vidi sada?
Nalimovo ime su, prećutno,
odlučili da izbegavaju. Niko se nije usuđivao da pred Stefanom o njemu olako
govori. Niko nije želeo da je podseća. Kao da bi uopšte mogla da na to
zaboravi. Kao da bi iko mogao. Ani se, na trenutke, još uvek činilo da je sve usnila.
Juče sve izgledalo sjajno,
a već danas... Danas je sve bilo u ruševinama. Gledala je oko sebe, taj
veličanstveni grad koji sada nije bio ništa. Je li moguće da se sve, samo tako,
srušilo?
Vojnici su, izgleda,
pokupili tela. Ni za koga neće biti Odvajanja. Njihove će duše lutati večno,
zarobljene između Ravni Živih i Ravni Mrtvih. Šta li se dogodilo sa Nalimovim
telom? Morali su ga ostaviti u dvorcu, jer nije bilo vremena. Dvorac se počeo
raspadati, a nakon njega se raspao i Arinob. Nisu mu čak mogli prirediti ni
sahranu. Ni njegova duša, niti telo neće naći mir. Sigurno je bilo i samo
uništeno među ostacima dvorca.
Anu rastuži ta pomisao.
Svaka pomisao na Nalima bi je rastužila. Nije ga poznavala mnogo dugo, ali ga
je u poslednjim danima jako zavolela. Oh,
pa on nije stigao da razgovara sa Stefanom!, pomislila je, osećajući kako
je bol steže u grudima. Sve su ostavili
kako ne treba!
Oči
joj zasuziše, pa ih ona brže-bolje obriše. Stefana je ne sme videti. Ona mora
biti jaka.
I
ostali Pastiri su se trudili isto. Polovina njih nije dobro ni poznavala
Nalima, a opet su svi bili svesni gubitka koji je njegova smrt nosila sa sobom.
Njihova smrknuta lica tog jutra, dok je Estian pričao priču koja mnoge nije ni
zanimala, govorila su u prilog tome. Ne, niko nije bio dobro. Niko nije bio
dobro, a svi su se trudili da to što bolje sakriju. Ana je to poštovala. Oni su
bili Pastiri i nisu imali vremena da klonu.
Pogledala
je ponovo Stefanu koja je samo hodala, oborenog pogleda.
Šta
je njihova tuga u poređenju sa njenom? Ona ga je znala čitavog života. Ona je
odrasla sa njim. On je bio njena jedina preostala porodica (pored, eventualno, princeze
Mahte, o kojoj niko ništa nije čuo tako dugo). I ona ga je gledala kako umire.
Svi su gledali. A ona ju je sad vodila ponovo ka mestu gde se sve to zbilo.
Daće
sve od sebe da je zaštiti! Stefana možda više nije imala porodicu, ali nije
bila ni sama. Ana se samoj sebi zarekla da će voditi računa o njoj, bar dotle
dok se sama ne bude oporavila. Učiniće to iz poštovanja prema Nalimu, ali i
zbog toga što su svi oni kao Pastiri sada svi bili povezaniji nego ikad. Vezivao
ih je zajednički gubitak.
Poslednje
do čega joj je bilo danas bilo je zasedanje Veća, no Ana je smatrala da je
bolje okupirati Stefanu bilo čim. Da se samo nije održavalo tu...
Ugledala
je Estiana i Glazora kako stoje nedaleko od njih. Estian je ranije napustio
Trah. Izgledalo je kao da je izbegavao Stefanu. Ana pretpostavi da nije znao
šta da joj kaže, posle svega.
»Je
li ovde?«, upita Ana kada im se približiše. Stefana joj pusti ruku.
»Po
našim procenama, da. Mogu se naslutiti ostaci dvorca, ako se bolje zagleda«,
odgovori Glazor.
»Zašto
smo morali da dođemo ovde? Zar nije moglo...«
»Nije
moglo«, odsečno će on. »Neka se Veće održi ovde, još ovaj poslednji put.
Simbolike radi.«
»Simbolike?!
Koga briga za simboliku? Ovo je bio naš dom! Zar ne mislite da je malo zlo
okupiti nas na njegovim ostacima?!« Ana zamalo ne podviknu. Jedva se
suzdržavala.
Svi
su joj sada delovali odvratno i zlo. Svi oni koji su imali i najmanjeg udela u
onome što se dogodilo.
»Potražiću
ga«, reče Stefana glasom poput šapata.
Ana
se okrete ka njoj, isprva ne shvatajući šta je želela da kaže. Brzo je
svhatila. »Nemoj. Ne radi to sebi.«
»Molim
te!« Stefanin glas beše tako tužan.
Njeno „Molim te“ ju je
probolo. Toliko bola skupilo se u te dve reči. Plakala je. I Ana bi plakala, no
uguši to u sebi. »Pomoći ću ti«, reče pomirljivo. Zar je mogla išta drugo da
kaže?
»Uskoro počinjemo«, hladno
će Glazor, a Ana ga pogleda tako da on više ništa nije smeo reći.
Počele su sa razgledanjem.
Bilo je i previše otpada, i to ne samo iz dvorca. Bilo je pitanje da li je
uopšte bilo moguće išta pronaći u tom lomu. A onda Stefana ugleda nešto što je
ličilo na presto.
»Ovde je negde«, rekla je,
sa tračkom nade u glasu.
Ana nije u potpunosti
razumela tu nadu. Šta je očekivala da vidi? »Stefana, jesi li sigurna da želiš
ovo? Zar ne želiš da poslednja uspomena...«
»Bude njegovo rasporeno
telo na mojim rukama?«, prekide je, sa goričnom u glasu. »Šta god zatknem, neće
biti ni bolje, ni gore.«
»Čemu onda ovo?«, pitala
je ono logično.
Stefana poćuta, pa reče
tiho: »Nije bilo krvi. Kad ga je probola. Nisam to odmah primetila. Kako je to
moguće?« Kopala je rukama u blizini prestola. Bio je to uzaludan napor.
Ana priđe da joj pomogne.
»Nije bilo krvi, pa sam
mislila... Možda je Anhat nešto uradila? Možda je došla i pomogla mu?«
Lažna nada, pomisli Ana. »Ne radi to. Ne hvataj se za slamku.«
»A za šta da se uhvatim?!
Reci mi, onda!«, vikala je, histerično. »Šta mi je ostalo?!«
Ana primeti zbunjene
poglede pristiglih Maestara. Morala je da zaustavi Stefanu. Prišla je i grubo
stegla ruku: »Slušaj me sad! Ako zaista tako želiš, vratićemo se ovde sa
ostalima i prekopati ceo Baras da se uveriš da ga više nema. Sada ne! Svi su
ovde. Imamo posla.«
Stefana se namršti i otrže
Aninom stisku, ćutke. Ustala je i otresla svoju prašnjavu haljinu, obrisala
suze i uspravila se. Odlučnim korakom odšeta ka Maestrima, ostavljajući Anu iza
sebe.
Ana pođe za njom.
Pored preživelih Maestara,
za ovu sednicu su se pojavili i princ Hasel i princeza Džilijan. Majka Odeta i
majka Bernarda su, takođe, bile tu, kao i generali vojske. Jasno je bilo da će
važna odluka biti donesena danas.
»Predlažem da ne gubimo
vreme«, lord Glazor poče. »Pretrpeli smo ogroman gubitak. Što materijalni, to i
duhovni. Stvari su se otrgle kontroli. Postoji samo jedan efektivni način da se
sve ovo reši.
Izgubili smo prestonicu,
dvorac, dobre ljude. Integritet teritorije kraljevstva je narušen. Defori treba
neko da sav taj gubitak nadomesti. Defori treba vladar.
Predložio sam da se ovo
zasedanje održi ovde, na ruševinama stare Defore kako bismo baš tu odabrali
novog kralja..«
»Ili kraljicu«, Stefana ga
prekide, osmehujući se pakosno.
»... ili kraljicu«,
nastavi Maestar, »koji će ove ruševine ponovo podići i Defori vratiti njenu
staru slavu. Ima li koga ko se protivi ovom predlogu?«
Ana
osmotri sve okupljene. Niko se ne pobuni niti jednim gestom. Zaista čudno za
bilo koju sednicu Veća. No, ubrzo shvati šta je po sredi. Bili su uplašeni i
želeli da speru odgovornost sa sebe. To je ličilo na njih.
»U
tom slučaju, ostaje samo da utvrdimo način
na koji ćemo odabrati naslednika kralja Rejnora«, nastavi Glazor. »Predlažem da
se Poslanje proglasi nevažećim i vladar izglasa od strane ovde okupljenih.
Ritual je ionako otišao predaleko i izgubio svaki smisao.«
»Ovde
ću se već pobuniti«, reče princeza Džilijan. »Ako bismo sad poništili Poslanje,
to bi bilo kao da priznajemo da je sve što je prethodilo ovom sastanku bilo
gubljenje vremena. Veliki trud je uložen u potragu za draguljima i smatram da
bi bilo nepravedno to tek tako odbaciti. Šta više, imam razloga da verujem da
je upravo danas, ovde svih pet dragulja Poslanja. Iz tog razloga, smatram da
treba prepustiti draguljima da odluče.«
Glazor
se nasmeši. Džilijanin predlog kao da ga nimalo nije omeo.
»Ako
su navodi princeze Džilijan tačni«, majka Bernarda se uključi, »onda smatram da
bi to bio pravi način.«
»I
ja sam saglasan sa tim«, lord Estian reče.
Odeta,
Pjetar, Ludvig i Hasel se, takođe, složiše. Ostali generali bejahu uzdržani. U
svakom slučaju, predlog lejdi Džilijan beše usvojen.
»Vrlo
dobro, onda«, lord Glazor reče, svečano. »Mislim da je trenutak konačno došao.
Kraljevski trezor, iako je pretrpeo štetu, nije bio u potpunosti razoren zbog
svoje moćne konstrukcije, a i s obzirom da se nalazio u Vitu. Štitovi Poslanja
su sačuvani.« Glazor dade znak jednom od generala i on donese Štit sa šest
proreza. Štit kralja Rejnora. »Još jedna stvar. U svetlu otkrića da je lejdi
Stefana kći princeze Sealie i da kao takva ima pravo na presto, predlažem da se
ona tretira kao ravnopravan učesnik Poslanja. Odreći se Poslanja i proglasiti
je jedinom pravom nalsednicom bilo bi nepravedno, upravo iz razloga koje je
navela lejdi Džilijan. Kao što ona reče, veliki je trud uložen u čitav ritual i
mnogo je stvari iz toga proizašlo.«
To
je bio trik. Džilijanin argument o Poslanju bio je njegov alibi za ovaj
predlog. Glazor je dobro promislio o ovome. Računao je da Stefana neće imati
niti jedan dragulj Poslanja i da će je time u startu diskvalifikovati.
Sa
druge strane, bio je to jedini način da se Stefana uopšte uključi u trku.
Pobuniti se protiv ovog predloga samo bi dalje odlagalo konačnu odluku. Defora
to sebi nije mogla priuštiti.
Nastade
komešanje. Dobar deo prisutnih nije znao za Stefanino poreklo, pa je ovo bila
novost za njih. Ni Nalim nikada nije
saznao, pomisli Ana.
»To
bi bilo fer«, princ Hasel, kao zainteresovana stranka reče. »Prvi put čujem za
ovo, ali pretpostavljam da je njeno poreklo potvrđeno, s obzirom da je Veće već
upoznato sa tim.«
»Smatram
da je ovu vest trebalo podeliti ranije sa zainteresovanim stranama«, majka
Odeta reče, pogledom fiksiranim na Stefanu. »Ova devojka ovde je dokaz da je
kralj Fosk došao nezakonito na vlast. Njena su prava velika.«
Glazoru
se taj komentar nije dopao i to nije prikrivao.
»Da
li se Vi, mlada damo, slažete sa iznesenim? Želite li se tek tako odreći onoga
što Vam po zakonu ljudi i Bogova pripada?«
»Ne
odričem se ničega«, Stefana odgovori, samouvereno. »Ali smatram da su lejdi
Džilijan i lord Glazor u pravu. Ja, na kraju krajeva, ne znam puno o vladanju.
U ovom trenutku je za Deforu važno da pobedi onaj ko je najsposobniji.«
»U
tom slučaju«, majka Odeta nastavi, »mislim da se predlog Maestra Glazora
usvaja. Nisam u potpunosti zadovoljna tim, ali ako ostali jesu, ne mogu to
uskratiti.«
»Onda
možemo početi sa brojanjem dragulja«, lord Estian predloži. »Dozvoliću sebi tu
čast, s obzirom da sam ja bio zadužen za iste.« Estian istupi. »Koliko mogu da
primetim, svih šest proreza u Štitu je obasjano. To znači da je pronađeno čak
svih šest dragulja Poslanja, odnosno da su od našeg prethodnog razmatranja
pronađena još dva. Znamo li ko ima ove dragulje?«
»Znamo«,
odgovori Glazor, mistično. »Ja.«
»Ona
je lejdi Džilijan pogrešila. Ovde nisu pet već šest dragulja. Zbog toga predlažem da se i šesti računa, s obzirom
da je lejdi Stefana priključena Poslanju, te je ukupan broj Poslanih ponovo
šest.«
Ostali
se saglasiše, mada je bilo očigledno da to Glazoru nije bilo po volji.
Anin
pogled ponovo polete ka Stefani. Beše joj drago što je makar na kratko uspela
da joj skrene misli.
»Kao
što je svima poznato, princ Rišer je izgubio život u borbi, a princeza Mirona i
princ Markus do ovog dana nisu pronašli niti jedan dragulj. Pored toga, Mirona
je pribegla korišćenju zabranjenih veština, dok se princu Markusu gubi trag
nakon sahrane princa Rišera, što objašnjava njihovo odsustvo danas. Imamo još i
slučaj princeze Džilijan koja je dobrovoljno napustila Poslanje. Validni
kandidati za presto ostaju princ Hasel, lord Glazor i princeza Stefana.«
»U
skladu sa tim«, dobaci Džilijan, »imam
još jednu objavu. Dragulj koji sam pronašla i ranije želela da predam Veću sada
ću predati lejdi Stefani. Želim da se računa kao njen.«
»Šta?!
To nije fer!«, lord Glazor se pobuni.
»Jeste
li sigurni, lorde Glazore? Ja sam lako mogla ovaj dragulj njoj dati tajno.
Želela sam da to učinim ovako, pred svima upravo iz poštovanja prema
kraljevskom Veću.«
»Lejdi
Džilijan ima pravo da svoj dragulj preda kome želi«, lord Estian objasni i
Glazor nije imao izbora do da se složi. »Ukoliko je to sve, vreme je da napravimo
konačan presek stanja. Neka Poslani istupe sa svojim draguljima.«
Princ
Hasel istupi prvi. »Ja u svom posedu imam jedan dragulj«, rekao je to, pomalo
razočarano. Isukao je mač i postavio ga kraj štita, na improvizovanom, kamenom
stolu usred ruševina. »Dobio sam ga posredstvom... trgovine sa osobom koja je do njega došla na meni nepoznat način i
donela ga ovamo sa juga.«
Kada
je položio mač pored Štita, dragulj zasija zajedno sa prorezom na štitu u kojem
je nekad boravio, pa se oba ugasiše.
»To
je jedan. Ostaje još pet dragulja«, reče lord Estian.
Ana
je gledala čas u Glazora, čas u Stefanu. Pitala se ko će prvi istupiti. To
učini Stefana.
»Ja
u svom posedu imam dragulj koji mi je lejdi Džilijan upravo poklonila.« Stefana
postavi knjigu pored mača. Dragulj i prorez ponovo zasijaše i ugasiše se kao u
prethodnom slučaju.
»Dragulj
je pronađen u biblioteci grada Betana«, objasni lejdi Džilijan.
»Dva
dragulja. Ostaje ih četiri«, lord Estian reče.
Glazor
se nasmeja. »Ja prilažem sledeće dragulje.« Istupio je i postavio dva dragulja –
ogrlicu i par čizama.
Ana
ustuknu. Zar je to bio posao o kome je lejdi Kase razgovarala sa Glazorom?! Na
kraju je ipak njemu dala dragulje? Ali zašto? I šta joj je obećao za uzvrat?
»Poput
princa Hasela, i ja sam do ovih dragulja došao trgovinom. Nepoznat mi je proces
dolaženja do istih.«
»To
je sada četiri dragulja. A šta je sa preostala dva?«, lord Estian upita.
Glazor
se zadovoljno smeškao.
Jedan
je u svojoj torbi imala Ana. Ključ. Ko je imao drugi?
»Izgleda
da vodim!«, reče Glazor Stefani.
»Pa
prekinuli ste me, lorde! Nisam stigla da iznesem sve što imam. U mom je posedu
još jedan dragulj.« Stefana zavuče ruku pod svoju haljinu i izvuče nekakav zavežljaj.
»Sreća je pa sam ga prišila uz svoju jedinu preostalu haljinu.«
Bio
je to veoma dobar potez. Stefana je sigurno pretpostavljala da bi bilo isuviše
rizično ostaviti dragulj u dvorcu ili u Lepezi gde bi ga bilo ko mogao pronaći.
Ovako se nije odvajala od njega.
Stefana
odmota zavežljaj i izvuče neke krhotine.
»Ha!«,
lejdi Džiljan će »Taj sam dragulj ranije izgubila. Nestao je negde u putu za
Hort!«
»Šta
bih ja bez Vas, princezo?«, Stefana će, ironično. »Izgleda imam oba vaša
dragulja.« Položila je ostatke ogledala pored ostalih predmeta.
»Došli
smo do izjednačenja«, lord Estian proglasi. »Poslednji dragulj bi mogao
odlučiti ko je sledeći vladar Defore.«
Svi
su bili vidno uzbuđeni i međusobno se gledali i govorkali. Bio je ovo
istorijski trenutak za Deforu.
Ana
stegnu ključ u svojoj torbi. Nije se odvajala od njega ni tokom svega što se
zbilo u dvorcu prethodnog dana.
»Ko
poseduje poslednji dragulj?«, pitao je Estian, bojažljivo.
Bojao
se, primeti Ana. Bojao se da je sav njegov napor bio uzaludan i da će Stefana
na kraju ipak ostati bez ičega.
Lord
Glazor se, sa druge strane, glasno nasmeja. Bio je van sebe od sreće, izgleda.
Oči su mu gorele istim onim žarom koji je obožavala kod njega. Žarom koji ju je
tako dugo inspirisao. Žarom koji ju je podsetio zašto je toliko dugo volela što
je u njegovoj službi.
»Kod
mene, naravno«, lord Glazor će, ponosito. »Već ste kazali da su poslednja dva
dragulja pronađena kasnije, a ja da su kod mene. To su dva preko onog koji sam
imao od starta. Ana, molim Vas. Predajte mi poslednji dragulj!«
Ana
steže ključ. Misli joj odlutaše na jednu drugu sliku. Videla je, ponovo, lorda
Glazora na prestolu kraljevskog dvorca i čula je kako je oslovljava Magna
Maestrom. Čula je Minin prezir u glasu i videla hladne poglede svojih
prijatelja, a među njima Nalima i Stefane. Osetila je Majinu mržnju. Videla je
sve ono što je videla, činilo se tako davno u Vilin Kugli.
Ali
Vilin Kuglu je posetila druga Ana. Soba sa prestolom je stajala uništena pod
njenim nogama, a Mina i Nalim bili su mrtvi. Ona izvuče ključ iz svoje torbe.
»Hajde
Ana, nemamo čitavu večnost!«, bio je nestrpljiv njen Maestar Glazor.
Ana
istupi. »U službi lorda Glazora provela sam čitav svoj život. I u tome sam uvek
nalazila toliko ponosa i časti. Kada su svi sumnjali u njega i kada su ga
napadali, ja sam ga branila. Ja sam verovala u njega. U mojim očima, on je bio
oličenje dobrog i sposobnog čoveka, spremnog da donese promene Defori koje su
joj bile potrebne. I koja mi je potvrda bila potrebna veća od te da je i sam
kralj Rejnor to u njemu prepoznao? Smatrala sam lorda Glazora jedinim vrednim
naslednikom kralja Rejnora i nije me stid da to priznam ovde, pred kraljevom
decom.
Kada
me je pozvao u Piv i predao mi ovaj ključ, za koji nisam ni znala šta
predstavlja, smatrala sam to svojim možda najvećim uspehom. Veliki lord Glazor
mi je poverio nešto njemu jako važno na čuvanje. Meni i nikom drugom. Bila sam
uplašena, ali i nikad srećnija.
Umesto
da me sa ključem pošalje u Baras, on me je poslao na putovanje. A ja nisam ni
slutila da ću, kada se sa njega vratim, sve videti drugačijim očima.«
Glazor
koji se do tog trenutka samozadovoljno smeškao, pogleda je zbunjenim pogledom.
»O čemu...«
Ne
dozvoljavajući mu da završi, Ana produži dalje. »Postoji izuzetna doza boli u
saznanju da, kada ste smatrali da ste posebni i da ste jedan od retkih koji vide
i znaju pravu istinu, zapravo niste znali ništa o toj istini.« Ani u glavi
zaigra slika lorda Glazora sa nožem u rukama kako preti lordu Estianu, a onda
se promeni na sliku u kojoj istim tim nožem ubija Stefanu, koju je našao uz pomoć
Žigosanja. Mogla je, takođe, videti ga i kako se poigrava sa Mironinim osećanjima
i ostavlja zbog njenog oca, koji ga je, zaslepljen ljubavlju, postavio na tako
važno mesto. »Ja sam tu bol osetila i na njoj sam zahvalna, jer sam tek tada
spoznala pravu sliku stvari.
Danas,
pred ovim Većem, odgovorno tvrdim da lord Glazor nije čovek koji zaslužuje
poverenje Defore, a samim tim ni njegov presto. I zbog toga, ovaj ključ, „ključ
svega“, dajem lejdi Stefani. Jedinoj, pravoj,
princezi Defore.«
Stefana
se okrenu ka njoj, sa nevericom u očima. Ona je izgubila sve što je imala. Sada
joj je Ana ponovo davala sve.
END OF EPISODE 16
No comments:
Post a Comment